Što je zajedničko mojoj generaciji, rođenoj oko Titove smrti, i današnjoj djeci? I nas i njih, mame i tate plašile su – kanalima.
-Ako ne budeš dobar u školi, kopat ćeš kanale – milijun su puta roditelji meni i mojim vršnjacima ponovili ovu strašnu kletvu.
Mnogo se toga od onda do danas promijenilo po pitanju odgoja djece, osim dobrih, starih kanala. Doduše i oni su dobili nešto moderniju, modificiraniju verziju.
-Ako ne budeš dobar u školi, radit ćeš na televizijskom kanalu – milijun su puta suvremeni roditelji ponovili svojoj djeci i njihovom vršnjacima ovu strašnu kletvu.
Kako je, zaboga, došlo do toga da je od svih mogućih profesija na svijetu novinarstvo postalo toliko omraženo da bi roditelji radije da mu dijete kopa kanale nego da radi na radijskom kanalu? U samo jedno desetljeće novinari su od cijeljene profesije došli do statusa dnovinara, crva, štakora… Prije neki dan čitam na Facebooku anketu o profesiji kojom se nikad, ali baš nikad ne biste htjeli baviti. Novinarstvo je po odgovorima ubjedljivo najomraženija profesija. Ljudi bi radije bili čistači i grobari, nego novinari. Oni su, citiram, plaćenici u službi krupnog kapitala i pišu što im tokovi novca zapovijedaju. Maslaju narod lažima, a to se najbolje vidi po pitanju korone.
Je li, zaista, istina da je moderno novinarstvo užasno i da struka nikad nije bila na nižim granama? Naravno da jest, to je čista činjenica, ali zbog čega je do toga došlo i tko je za to kriv? Da se ne igramo skandinavskih krimića, odmah ćemo dati odgovor – glavni krivac za katastrofalno stanje u novinarstvu je internet, a ostali krivci koji ništa ne žele promijeniti po tom pitanju nego održavaju ovaj užasan status quo su u jednakoj mjeri i vlasnici, i novinari, i čitatelji.
Sporiji od sporosti
Kada sam počinjao raditi ovaj posao, a bile su to godine p.n.e. – prije novih ekrana – novinarstvo je bilo sporo. Pisali bismo za novinu jednu temu tjedno, maksimalno dvije, a portal uopće nismo imali. Tu jednu temu secirali bi s masu strana, prije samog pisanja prethodilo bi puno proučavanja i razgovora sa sugovornicima kako bismo došli što bliže istini. Pa čak i takvo sporo novinarstvo znalo bi izroditi greške – još uvijek se živo sjećam kada smo u Dubrovačkom vjesniku objavili da jedna zaposlenica policije ima visoku stručnu spermu. Nitko živ u čitavoj redakciji – a tekst smo pročitali nekoliko desetaka puta – nije vidio tipfeler. Kad je greška u subotu osvanula u novini šefica Vjera Šuman nas je zbog visoke stručne sperme stručno izribala spominjući da za nas – ljude bez visoke stručne spreme – nije rad u novini, nego na kopanju kanala. Da smo kojim slučajem isto to objavili na portalu, siguran sam, nitko se ne bi previše uzbuđivao, a i greške na internetu mogu se naknadno ispraviti.
U to, sad već prethistorijsko medijsko doba, internet je bio sporiji od reda u banci ili ambulanti. Samo najluđi geekovi provodili su vrijeme na mreži slušajući negodovanja svojih roditelja, jer su legli na fiksnu telefonsku liniju, pa ih sad nitko ne može zvati. Onda su se počeli pojavljivati prvi portali. Kako bi uopće – pored svih mogućih novina i časopisa u punoj snazi – privukli nekoga da ih čita, bili su besplatni. Otvorena je Pandorina kutija. Internet je postajao sve brži, portali su postajali sve brojniji i sve čitaniji, a ljudi su se naviknuli da je sadržaj – besplatan. Čitava osnova ekonomske znanosti – ona o ponudi, potražnji i formiranju cijene – srušila se na portalima kao Neymar u kaznenom prostoru. Potražnja za medijskim sadržajem iz godine u godinu je rasla, a istovremeno medijima prihod ne da nije rastao, nego je čak i padao, jer su mnogi oglašivači prestali koristiti medije za promidžbu kada već postoje bolji kanali (hahahaha, opet kanali) Facebook, Twitter, Google, Instagram…
Mediji su tako na internetu ostali bez prihoda i od strane čitatelja i od strane oglašivača. Pa kako, pobogu, uopće mogu preživjeti? Postoje samo dvije opcije, ili da ih financira politika, ili da bezglavo jurcaju za klikovima, pa da se naplaćuju od Google oglasa. Bez obzira koji god pravac od ova dva ponuđena izabrali da bi opstali, rezultat je identičan – današnje novinarstvo je strava i užas. Premali broj ljudi radi previše tema, koje uopće ne seciraju, nego često samo kopipejstaju, nema se vremena i resursa za ulaziti duboko u priču i tražiti istinu, sve je brzo i površno, a prednjače vijesti iz crne kronike, guzice i sise, jer su tu klikovi najbrži i najbrojniji.
Nema džabe ni u stare Borbe
Novinarstvo ima veliku odgovornost, jer oblikuje javno mnijenje, ali vlasnike medija nije briga. Njima su jedino važne excell tablice. Tko plati njega se ne dira, a ako Google plaća, onda će se non-stop objavljivat clickbait budalaštine nauštrb istraživačkog novinarstva. Novinari su krivi, jer pristaju raditi pod tim uvjetima. U svojoj dosadašnjoj karijeri objavili su pregršt tekstova o problemima u brojnim drugim profesijama, ali o svojoj, kojeg li apsurda, vrlo rijetko. Umjesto da neprekidno prosvjeduju, daju masovne otkaze, upozoravaju na nikad goru situaciju u medijima, oni šutke prihvaćaju da im čitava struka kojoj su posvetili radni život tone pred očima. Naravno razlog za takvo ponašanje je egzistencijalni strah – krediti, djeca… Čitatelji su pak krivi što su glupi. Točno je da su mediji nikad gori, ali glupom prosječnom čitatelju nikad na pamet ne padne da on medijski sadržaj konzumira besplatno. Nikad mu u blesavu glavu ne dođe da bi mu i hrana u restoranu, i kafa u kafiću bili totalno sranje da su besplatni baš kao sadržaj na portalima. Umjesto da kaže da želi plaćati kvalitetno novinarstvo, on bi volio da ono postoji, ali da je besplatno. Ali čak je upitno bi li prosječni čitatelj uopće shvaćao vrhunsko novinarstvo. Sjetimo se samo kako je u ono vrijeme slikovnica 24 sata preko noći postala daleko najčitaniji medij u Hrvatskoj. Što manje slova i mozganja, čitatelj sretniji.
Koje je onda rješenje i postoji li uopće? Da se ne igramo ubojstava u Midsomeru, odmah ćemo dati odgovor – rješenje je zaključati sav medijski sadržaj i naplaćivati ga. Već sada pojedini mediji poput Jutarnjeg i Večernjeg imaju takvu praksu, ali dok se ne zaključaju svi, ali doslovno svi mediji u Hrvatskoj, od pojedinačnih slučajeva neće biti zarade. Naravno da se vlasnici svih hrvatskih medija nikad neće moći dogovoriti u zajedničkom zaključavanju, pa tu onda na snagu treba stupiti država. Isto kao što Porezna uprava ne dozvoljava free walking ture, tako ne bi trebala dozvoljavati ni free reading portale. Nema džabe ni u stare Borbe.
Većina čitatelja jest tupa, glupa i neupotrebljiva, ali ima dovoljno onih koji bi plaćali kvalitetan medijski sadržaj. Brojni portali i mediji bi propali, ali opstali bi oni najbolji, koji više ne bi ovisili o politici i Google oglasima nego svojim čitateljima. To je najbolji i najpošteniji odnos koji mediji i njihovi konzumenti mogu imati. Ja te plaćam, jer te cijenim, a ti pišeš kvalitetno novinarstvo, jer cijeniš moje plaćanje. Što je najluđe od svega ni mjesečna pretplata na neki portal ne bi bila velika – možda 40, 50 kuna – jer nema troškova tiska i distribucije kako je onda bilo s novinama.
Nažalost, o kolektivnoj naplati sadržaja ne govori doslovno nitko, ni vlasnici, ni novinari, ni čitatelji. Možda dobro i kvalitetno novinarstvo, u stvari, nikome živome ni ne treba – možda jednostavno nitko ne želi prokopati novi kanal koji bi medijima udahnuo svježi zrak nakon višegodišnjeg druženja s crvima.
Izvor: Dubrovački dnevnik
